Osnovna škola Ivanska

Dobrota

Dobrota je za mene puno toga. Dobrotu imamo svi, ali ju čuvamo u srcu i ne puštamo van. Dobrota za mene znači da nekome nije važno što drugi misle i uvijek me oraspoloži.

Za mene je dobra osoba Valentina Taritaš. Ona više ne ide u ovu školu i ne živi ovdje, ali ju smatram  najboljom osobom na svijetu. Uvijek me oraspoloži, pomaže mi i nikada se nismo posvađale. Kad sam tužna, uvijek mi pomogne i govori mi istinu. U njezinu sam društvu sretna. Uvijek joj se mogu povjeriti. Sada kada nje nema osjećam se prazno, ali znam da me nije zaboravila. Naučila me da ni kilometri ne mogu razdvojiti prijateljstvo. Moja želja je da se ona vrati da ju mogu zagrliti i više ju ne pustiti. Za mene postoje mnogi ljudi koji su puni dobrote, ali samo Valentina ispunjava sve kriterije za dobrotu. Ona je osoba kakvu bi svi trebali imati u svom životu.

Dobrota je važna za svakog čovjeka jer bez nje čovjek nije sretan. Nije čovjek kakav bi trebao biti. Dobrota je znak da tom čovjeku možeš vjerovati i pouzdati se u njega. Čovjek koji nosi u sebi dobrotu zna kako nekome pomoći i kada nekoga treba oraspoložiti.

Adrijana Tabaček, 6.b

Dobrota

Ona je moja najdraža teta. Volim provoditi dane s njom. Jako je dobra i pouzdana. Kada upadnem u nevolju, ona me oraspoloži svojim savjetima i ljubaznošću. Dok je pored mene osjećam se posebno i nekako drugačije jer prenosi svu dobrotu i pozitivnu energiju na mene.

Moja teta Jelena Valentić ima stvarno dobre namjere. Pamtit ću je uvijek i zauvijek zbog toga što nikada ne laže i poštuje različitost među nama. Mojim pitanjima, koja nemaju kraja, daje vrlo dobre odgovore. Uvijek nađe vremena za mene. Koristi sve čarobne riječi i voli poštivati starije osobe. Pomaže mi oko svega, daje mi dobre prijedloge knjiga za čitanje za koje misli da bi mi se svidjele. Sa mnom dijeli i lijepe i manje lijepe trenutke. Volim kada dođe iz Zagreba ovdje jer volim njezinu prisutnost.

Ja mislim da je dobrota stvarno važna jer se čovjek koji osjeti pozitivnu energiju i dobrotu osjeća nekako drugačije i posebnije. Volim osjećati dobrotu, a vjerujem da i drugi vole da ih okružuje. Nadam se da će ljudi, koji nisu osjetili dobrotu, nakon nekog vremena ipak osjetiti jer je to stvarno poseban osjećaj.

Ema Jambrušić, 6.a

Obitelj je dragocjeno blago

Obitelj je vrlo važna. Nažalost, u mnogim obiteljima prevladava svađa, rastava ili se javlja nasilje. To je veoma tužno.

Nitko ne razmišlja što to donosi djeci kasnije u budućnosti. Djeca uče od svojih roditelja. Ljudi ne razmišljaju o drugima. Ima ljudi koji se rastave pa se nakon nekog vremena ponovno vjenčaju. Ljudi su različiti.

Ne možemo nikako izostaviti djecu koja proživljavaju roditeljsku svađu ili rastavu. Možda će se, kad odrastu, isto tako ponašati. Na kraju želim svima reći jednu lijepu, ali vrlo važnu rečenicu: »Obitelj je dragocjeno blago i zato ju čuvajte«.

Tajana Misirača, 8. razred

Zeleni kišobrani

Jedna djevojčica je svakog dana šetala šumom i promatrala zelene kišobrane, stabla koja štite od nevremena.

Jednoga je dana tako ugledala drvosječu kako sječe stablo. Djevojčica mu je ispričala kako je davno jedan čovjek porušio pola šume. Ubrzo je počeo teško disati. Liječnik mu je rekao da se mora preseliti jer ovdje gdje živi nema dovoljno kisika.

Morao se odseliti blizu šume. Bio je jako tužan jer se morao udaljiti od svoje obitelji. Drvosječa je shvatio da su nam stabla potrebna i da bez njih ne bi bilo života.

Karolina Šimunović, 3. razred

Neobična šuma

Bila jednom jedna šuma u kojoj su životinje mogle pričati kao ljudi. No tu su šumu mogle pronaći jedino šumske životinje.

Ljudi ruše šume i tako uništavaju domove životinjama. Zbog toga su ove životinje pobjegle u šumu koju ljudi ne mogu pronaći. Žive tamo već deset godina. Otkad su se nastanile, šuma se počela širiti.

Vjeverica po imenu Nika posadila je stablo koje je moglo pričati. Dala mu je ime Joško. Njih dvoje postali su najbolji prijatelji. Družili su se svakog dana. Jednog dana Joško se zabrinuo jer se vjeverica nije pojavila. Čuo je zvukove pila koji su rušili stabla i čuo je kako stabla padaju na zemlju. Joško je tada shvatio zašto Nika nije došla.

Sakrila se u jednu malu rupu i pomislila je da je ovo kraj. Pokušala je ljudima objasniti zašto je šuma važna. Nisu vjerovali da može govoriti. Ljudi su tada shvatili da bi životinje ostale bez svojih domova.

Nika je nastavila saditi stabla. Šuma u kojoj su ona i Joško živjeli bila je najljepša.

Laura Blazonija, 3. razred

Stablo i djevojčica

Bilo jednom veliko zeleno stablo koje je raslo nasred velike šume. Ta šuma je bila zelena i puna raznih biljaka.

U toj šumi nalazila su se stabla različite visine. Ona stabla koja imaju šira debla su starija, a ona koja imaju tanja debla su mlađa. Stabla su bila i različite boje i gustoće. Jednog dana kroz šumu je prolazila djevojčica i vidjela je stablo koje je raslo posred šume. Djevojčica se dosjetila pa je stablu dala ime. Nazvala ga je Stabalko.

Stabalka je djevojčica posjećivala svakog dana. Shvatila je koliko vrijedi šuma. Tu vrijednost je objašnjavala svakome koga je srela. Stabalko i djevojčica postali su najbolji prijatelji.

Jednoga dana djevojčica je ugledala samo Stabalka, šume više nije bilo. Stabalko je bio okružen panjevima. Bio je jako nesretan i usamljen. Tada je djevojčica odlučila potražiti pomoć kako bi posadili nova stabla.

Lucia Žalac, 3. razred

Iskorištavanje stabala

Jednog dana djevojčica Ana i dječak Marin išli su se igrati u šumu. Dogovorili su se da će se igrati skrivača.

Marin je žmirio, a Ana se pošla sakriti. Trčala je kako bi pronašla rub šume, ali ga nije mogla naći. Kako se udaljavala od šume, sve je teže disala. Naišla je na panjeve i samo jedno stablo. Nekada je to bila šuma veličine deset nogometnih igrališta.

Ana se vratila Marinu i ispričala mu što je vidjela. Marin je pustio suzu. Svatko je otišao svojoj kući i ispričao roditeljima da je šuma nestala. Roditelji su im rekli da je to normalno.

Marin i Ana su se naljutili i vratili u šumu. Sa sobom su ponijeli sjeme za stabla i vodu. Morali su ponijeti boce s kisikom jer nije bilo dovoljno kisika. Bacili su se na posao.

Tada su ugledali drvosječu Marka. Pitali su ga zašto ruši stabla. On im je odgovorio da je to njegov posao. Ana mu je ispričala priču o iskorištavanju stabala te kako je sve što ima u svom domu napravljeno od drveta. Drvosječu je priča dirnula i više ih nije rušio.

Tessa Dečur, 3. razred

Drvosječa Miki

Bila jednom jedna šuma u kojoj je bilo puno životinja. Rano ujutro, kada su sve životinje još spavale, začuo se zvuk motorke.

Životinje su otišle pogledati što se događa. Kada su vidjele, sakrile su se u grm. Drvosječa Miki rušio je stabla. Životinje su se preplašile.

Životinje su se sastale i dogovorile kako će ga potjerati. Kada je drvosječa Miki ponovno došao, zaskočile su ga životinje: medvjed, lisica, divlja mačka, vuk i zmija. Drvosječa je pobjegao glavom bez obzira i više se nije vraćao.

Životinje su ostale živjeti u miru.

Matej Erdec, 3. razred

Očekujući 2018.

Sjedim u svojoj sobi, ušuškana u svom toplom krevetiću. Gledam kroz prozor i zamišljam onaj najljepši dio godine, Božić.

Kada se sjetim tog dijela godine obuzme me nekakav čaroban osjećaj. Osjećaji koji me vežu uz to blagdansko vrijeme su toliko lijepi. Kada sam tužna, sjetim se blagdanske ljepote, svijetlih putova, šarenih svjetla koja dopiru do snježnog kraja. Ljepota zavičaja je tako bajkovita u to vrijeme godine. Svi su ljudi sretni jer je to vrijeme rođenja Krista, vrijeme darivanja i vrijeme blagdana. Svi slave, raduju i vesele se. Imaju razloga za to, zar ne?

Sve je prekriveno snijegom. Ulice su bijele i ne vidiš im kraja. Iz svake kuće dopire prekrasna blagdanska svjetlost. Sve je okićeno. Svakog Božića dolazi nam najbliža rodbina. Svi zajedno slavimo rođenje Isusa Krista. To čini Božić još ljepšim. Mama svaki Božić pripremi fini ručak, a ja joj u tome pomažem. Brat se uglavnom igra poklonima koje dobije za Božić, gleda TV, a tata nas zabavlja. Takva atmosfera je svakog Božića. Na Badnju večer smo toliko uzbuđeni da ne možemo zaspati. To je ta ljepota.

Advent je najljepše doba u godini. Sve u svemu, najljepši dio godine sve je bliže i moramo se pripremiti za rođenje Krista.

Melina Rudelić, 6.r.

Mašta može svašta

Mašta je poput razgovora sa zamišljenom osobom. Jučer sam na satu matematike maštala o broju beskonačno. Zamišljala sam koliko taj broj ima nula. Na satu hrvatskoga maštala sam o Hrvatima, na satu prirode o moru, a na tjelesnome o tome kako ću napraviti dvostruki salto, dočekati se na noge i sve zadiviti.

Danas sam maštala o svojoj prijateljici. Maštala sam kako se igramo i odjednom posvađamo za loptu. I ona i ja smo htjele istu loptu. Naljutile smo se jedna na drugu. Svaka je otišla kući bez pozdrava.

Sljedećeg jutra sam maštala da smo se jedna drugoj ispričale, donijela svaka svoju loptu i zajedno se igrale.

Tina Špoljarić, 4.r.

Mašta može svašta

Kada nešto pišem stvori mi se slika u glavi. Ta slika je izgled onoga što pišem. Nacrtam sliku i napišem neku priču ili pjesmu.

Moje slike su drugačije od drugih. Na primjer, moja sestra Nevena napiše pjesmicu o prirodi, a nacrta svoj krevet i sobu. Kada pišem pjesmu o kiši i suncu nacrtam kako sja sunce, oblake iz kojih pada kiša i kako u šarenim bojama zasja duga. Volim maštati o budućnosti. Razmišljam u koji ću ići razred, kakve ću zanimljive knjige čitati i tko će mi biti učitelj. To sve nacrtam kao u svojoj mašti. Kada dođem iz škole gledam kroz prozor svoje sobe. Vidim drveće, oblake i sunce. To sve nacrtam. Zabavno je!

Mašta mi radi i kad pišem sastavak. Na jedan papir nacrtam to što zamislim. Mašta u našim glavama može biti zabavna.

Natalija Zjačić, 4.r. PŠ Narta

Kako je nastao kruh

Da bismo dobili brašno, prvo moramo posijati pšenicu. Zatim u proljeće kombajniramo. Odvozimo pšenicu u mlin i dobivamo brašno.

Od brašna, germe, soli i vode ćemo dobiti kruh. U posudu stavimo brašno. Napravimo rupu za kvasac. Stavimo žličicu šećera da bi se kvasac prije počeo dizati. U sve to ulijemo oko 2 dl tople vode i izmiješamo žličicom kvasac, šećer i malo brašna. Ostavimo malo da se kvasac diže. Za to vrijeme ugrijemo vodu. Kad se kvasac digne, stavimo malo soli i vodu, a potom zamijesimo tijesto. Ostavimo pola sata do sat vremena da se tijesto diže, zatim ga premijesimo i nauljimo tepsiju. Stavimo tijesto u tepsiju i ostavimo još pola sata da se diže. Dok se tijesto diže, zagrijemo pećnicu i pečemo 45 do 60 minuta. Kad je kruh pečen vadimo ga van i premažemo ga vodom te prekrijemo krpom da se hladi.

Dobili smo mekani, mirisni i fini domaći kruh. Tako je nastao kruh u maminoj kuhinji. Maminih ruku fino djelo.

Natalija Zjačić, 4.r. PŠ Narta

Što sve knjiga može

Knjiga može sve. Zato je dobro voljeti knjige. Tko voli knjige, taj je i pametan.

U knjigama možeš naći sve što te zanima. Što više čitaš, to si pametniji. Knjige nam trebaju za školu i učenje. Kada ne bi bilo knjiga, nitko ne bi ništa znao. Bez knjiga i pisaca koji ih pišu svijet bi bio dosadan. Knjige čitamo i za lektiru. Knjiga je najmoćnija stvar. Knjige su potrebne za knjižnice.

Ja volim čitati knjige. Volim školu zbog knjiga, čitanja i pisanja. Kada mi je dosadno čitam knjige i uvijek nešto novo naučim.

Žana Grgić, 5.r.

Dio sam svake knjige koju sam pročitala

Volim knjige. Neke vrlo rado čitam, a neke baš i ne. Volim knjige o avanturama, pustolovinama i romantikom.

Pročitala sam puno knjiga. Neke knjige su mi bile poticaj, neke su me razvedrile. Kada bih ih pročitala, bila bih radosna i vesela. Najdraže knjige su mi: Kronike iz Narnije, Sumrak saga i Trojica u Trnju.

Iz knjiga možemo svašta naučiti i doznati. Knjige su naše najveće blago.

Karla Tkalčan, 6.r.

Jesenske školske pričice

Stigla je jesen i počela je škola. Kada škola počne, to svatko zna, stiže i učenje. Ja ću vam ispričati jesensku pričicu.

Jedna djevojčica se doselila iz Italije u Hrvatsku. Sve je za nju bilo novo i bilo joj se teško na sve naviknuti. Isprva ju nitko nije razumio, ali poslije je naučila govoriti hrvatski. Postala je jako popularna i zločesta. Družila se s djevojčicama koje su sve omalovažavale. Jednoga dana je čak i udarila jednu djevojčicu. Ostale djevojke su se naljutile i odlučile s njom razgovarati. Tada je shvatila da njezino ponašanje nije u redu.

Počela se družiti s ljubaznim, dobrim i pristojnim djevojčicama. Eto, to je bila jedna jesenska pričica. Nadam se da vam se svidjela.

Tajana Misirača, 8.r.

Bakine priče

Bakine priče je uvijek zanimljivo slušati. Uvijek čuješ nešto novo: kako se nekada živjelo, što su ljudi radili…

Igrali su zanimljive igre. Djeca nekada nisu  imala računala i mobitele kao sada. Svakako su se snalazila i smišljala kako će se igrati. Djevojčice nisu imale lutke, a nije bilo niti novca za kupnju igračaka. Mame i bake su im od stare i istrošene robe šivale lutke. Tako su se djevojčice igrale.

Zanimljiva mi je i bakina priča o njoj i njezinoj starijoj sestri. Jednom davno vozile su se na motoru kada im je došao susjed iz sela nešto raditi. Dok su svi otišli raditi u polje, baka i njezina sestra su sjele na motor i odvezle se. Motorom su se zaletjele među guske i bakina sestra je slomila nogu. Vratile su motor kući da nitko ne primijeti što su napravile, ali su ipak morale priznati. Bakinu sestru je sve više boljela noga. Dobila je gips.

To su priče moje bake. Ljudi su bili sretniji i zadovoljniji nego što su danas. Djeca nisu provodila vrijeme na računalima i mobitelima. Veselo su se vani igrala na svježem zraku.

Natalija Zjačić, 4. r. PŠ Narta

Moj put od kuće do škole

Kada idem u školu prolazim svojim zavičajem. U vožnji se auto trese, a ja vidim oko sebe: kuće, livade, polja, voćnjake, pse, mačke, aute, susjede, drveća i šume.

U mom selu nema asfalta, već je kamenje na cesti. Volim putovati do škole. Ne želim otići iz svog sela. Moje je selo malo, ali lijepo. Put od kuće do škole je kratak, ali zabavan (auto se trese, ali meni to uopće ne smeta). Prolazim kraj potoka. Veselim se što ću u školi vidjeti svoje prijatelje.

Uvijek prolazim istim putem i nikada mi nije dosadno.

Valentina Taritaš, 5.r.

Na žutom brijegu zori vinograd

Jesen je došla u moj zavičaj,

otpalo lišće krase jesenske boje.

Grožđa je pun vinograd,

a zlaćano sunce obasjava

nebo.

Dea Stevanović, 6.r.

Izvori mojih nadahnuća

Moje nadahnuće je folklor. To sam shvatio ne tako davne 2016. godine. Krenuo sam na folklor u ožujku. Najprije sam svirao. Imali smo mnogo nastupa u različitim krajevima Hrvatske. Nakon svakog nastupa imali smo zabavu.

Pamtim prvi nastup. Bilo je to 15. ožujka 2016. g. (ako se ne varam). Bila je to Županijska smotra izvornog folklora u Novoj Rači. Osvojili smo put na 51. vinkovačke jeseni. To smo, naravno, proslavili. Drugi nastup je također bio u Novoj Rači, 32. majski susreti. Taj nastup nam je bio jedan od uspješnijih. Te godine nismo imali slobodnog vremena, mnogo smo radili jer smo morali steći dobru kondiciju.

I ove godine plešem u folkloru jer sam shvatio da mi dobro ide. Volim plesati i sve bih dao za ples. U ožujku ove godine počeo sam plesati u još jednom folklornom društvu, »KUD Graničar« u Čazmi.

Želja mi je upisati Školu za klasični balet, Odjel za narodne plesove u Zagrebu. Moj životni cilj je upasti u ansambl »Lado« i ondje raditi kao plesač.

Mateo Forjan, 8.r.